Fred A. Leuchter mlađi, inženjer iz grada Maldena u Massachusettsu, odlučio je postati Florence Nightengale organizacije Death Row, čiji je zadatak bio dizajnirati i popravljati električne stolice, smrtonosne injekcije, vješala i plinske komore. Godine 1988. Ernst Zundel, autor knjiga ‘Je li 6 milijuna uistinu umrlo?’ i ‘Hitler kojeg smo voljeli i zašto’, dao je Leuchteru da napravi forenzičku istragu o korištenju otrovnog plina u koncentracijskim logorima tijekom Drugog svjetskog rata. Leuchter je otputovao u Auschwitz i bez dopuštenja uzeo uzorke cigli i žbuke za analizu kojom bi ‘dokazao’ da se holokaust nije nikada dogodio. Leuchter je očekivao da će rad s Ernstom Zundelom biti kruna njegove karijere, ali ga je to u potpunosti upropastilo. Otvarajući vrata najgore okrutnosti stoljeća Morris zaobilazi očekivani diskurs zadrtosti, istražujući umjesto toga podrijetlo zla, taštine i samoobmane.
Errol Morris
Errol Morris je prevalio dug put prije nego što je otkrio čime bi se zaista volio baviti. Studiji fizike na Princetonu i filozofije na Berkeleyu završili su neuspjehom. Anegdota koja se odigrala između njega i jednoga profesora to najbolje opisuje. ‘Vi uopće ne želite pogledati kroz moj teleskop’, kaže Morris profesoru, a ovaj mu je na to odgovorio: ‘Errole, to nije teleskop, to je kaleidoskop’. Bilo kako bilo, Morris u to vrijeme upoznaje Toma Luddyja, direktora Pacific Film Archivea koji će ga kasnije povezati s čuvenim Wernerom Herzogom.
Sredinom 70-ih Morris se zainteresirao za priču Eda Geina, serijskog ubojice prema čijem su liku i djelu osmišljeni celuloidni psihopati poput Hannibala Lectera, Leatherfacea i Normana Batesa. Morris je tijekom godine dana snimio stotinjak sati materijala (i intervjua), no njegov plan da o tome napiše knjigu ili snimi film nikada nije realiziran. Pokušaj je ipak zanimljiv jer tehnikom intervjuiranja i pomalo morbidnom tematikom evocira kasnije radove.
Njegov redateljski prvijenac, dokumentarac ‘Gates of Heaven’ (1978) značajan je ne samo za karijeru samoga Morrisa, već zato što je Herzoga ‘natjerao’ da pojede vlastitu cipelu. Naime, Herzog nije vjerovao da će Morris uopće završiti svoj film, za što je pala ova neobična oklada. Herzog je naposljetku izgubio, a o njegovoj gastronomskoj avanturi snimljen je kratki dokumentarac ‘Werner Herzog Eats His Shoe’. Napomenimo da Herzog nije pojeo potplate svoje cipele s obrazloženjem da se ni kod kokoši ne jedu kosti.
Ideju za ‘Gates of Heaven’ Morris je dobio čitajući novinski članak o tvrtkama koje se bavi sprovodima kućnih ljubimaca. U opisivanju samoga zanimanja, kao i rituala vezanih uz pogrebe kućnih ljubimaca i osjećaje njihovih vlasnika, Morris je izostavio naraciju (što je jedna od osobina njegova stila), puštajući prizore da sami pričaju. Rezultat je enigmatično ostvarenje koje neuobičajenim promišljanjem tema poput smrtnosti i dalje intrigira misli gledatelja.
Tema njegova sljedećeg djela ‘Vernon, Florida’ (1981) još je morbidnija, a film govori o stanovnicima jednog gradića u Floridi koji si režu udove (!) kako bi dobili novac od osiguranja (!!). Originalni naziv ‘Nub City’ Morris je morao promijeniti zbog prijetnji smrću nekih stanovnika, koji su se plašili da će njihova prijevara tako biti otkrivena.
Svoj sljedeći film, ‘The Thin Blue Line’ (1988) snimio je dok se bavio poslom privatnog istražitelja. Iskustvo na poslu definitivno mu je pomoglo u istraživanju priče o ubojstvu teksaškog policajca te načinu na koji je policija (namjerno?) previdjela proturječne iskaze svjedoka, zbog čega je nevini čovjek završio iza rešetaka. Kombinirajući originalna svjedočenja s rekonstruiranim prizorima iz prošlosti, film je efektno dočarao zbrku i kontradikcije ovoga slučaja, a naslovom ironično doveo u pitanje ‘tanku plavu liniju’ koja razdvaja društvo od anarhije.
Godine 1992. snima ‘A Brief History in Time’, biografiju Stephena Hawkinga, a biografski će pristup imati i film ‘Mr. Death: the Rise and Fall of Fred A. Leuchter, Jr.’ (1999) koji govori o kontroverznome gospodinu iz naslova, tehničkom ‘inovatoru’ kada su smrtne kazne u pitanju.
‘Brzo, jeftino i nekontrolirano’ (1997) smatra se jednim od njegovih najboljih filmova. U njemu je Morris opisao četiri čovjeka neobičnih profesija: trenera lavova, kipara topijarista (radi skulpture od grmlja u parkovima), znanstvenika robotičara i čovjeka čija su specijalnost specifični zubati sisavci. Film je značajan jer je u njemu Morris prvi puta upotrijebio ‘interrotron’, tehniku snimanja koju je sam izmislio, a koja omogućuje intervjuiranom da se istovremeno obraća ispitivaču i da izravno gleda u kameru. Morris se ovdje koristio dokumentarnim, igranim i animiranim isječcima (direktor fotografije Robert Richardson slično je radio u Stoneovim filmovima ‘JFK’ i ‘Natural Born Killers’), a montažnim je intervencijama često ukrštavao pojedine narativne linije, dovodeći ih tako u vezu jedne s drugima i istražujući ono što im je zajedničko. Iako dobro prihvaćen od kritičara, Američka ga je akademija klasificirala ‘nefikcijskim’ umjesto dokumentarnim filmom (vjerojatno zbog intervencija koje podsjećaju na igrane filmove) te mu tako uskratila nominaciju za Oskara.
No, Oskar mu ipak nije izmakao 2003, kada snima ‘Maglu rata: Jedanaest pouka iz života Roberta S. McNamare’, dokumentarni film o karijeri bivšeg američkog tajnika za obranu. Izraz ‘magla rata’ označava nesigurnost koja se spušta na bojište kada počnu bitke.
U svojoj se karijeri bavio režijom reklamnih spotova (npr. za Adidas, Levi’s, Toyotu), snimio je kratki film prikazan na 75. dodjeli Oskara, a njegov igrani prvijenac ‘The Dark Wind’ (1991) nije dobro primila ni kritika ni publika. Trenutno priprema ‘S. O. P.: Standard Operating Procedure’ koji će se baviti Abu Ghraibom.
Generalni sponzor
Mr.Death: The Rise and Fall of Fred A. Leuchter, Jr.
Velika Britanija
1999, 91', boja, 35 mm
Režija:
Errol Morris
Kamera:
Peter Donahue
Montaža:
Karen Schmeer
Glazba:
Caleb Sampson
Producenti:
Dorothy Aufiero, David Collins, Errol Morris
Produkcija:
Channel Four Films, Fourth Floor Pictures
