Moj najbolji dox

Povijest filma bilježi svoje heroje – autore i djela koja su se otela gravitaciji, iskočila iz tračnica perforirane vrpce i topovski se zakucala u kanon. I makar više ne lome celuloidni led kao nekoć, jasno nam je čime su nas vječno zadužili Griffith, Welles, Kurosawa ili pak Riefenstahl. Tim je uzbudljivije kad u vlastito vrijeme možemo svjedočiti ljudima i filmovima nakon kojih ni film ni mi više nećemo i ne možemo biti isti. Čin smaknuća – u kojem redatelj Joshua Oppenheimer uz pomoć nekažnjenih, sretno integriranih i privilegiranih počinitelja (žanrovski!) rekonstruira brutalna masovna ubojstva u Indoneziji sredinom šezdesetih – jedva je podnošljivo, a opet apsolutno nužno gledateljsko iskustvo; groteskna ekranizacija krilatice o svijetu kao pozornici (odnosno filmskom setu) na kojoj se krajnjem činu (ne)ljudskosti, ubojstvu, otvara prostor iskupljenja tako da se samo prevede u performans. Ovaj etički snuff međutim nije sazdan ni od jednog eksploatacijskog piksela – sav je bolno upregnut u (sizifovski) pokušaj da dokuči porijeklo ljudskoga zla, arendtovski banalnog, zastrašujuće niskobudžetnog.

Mima Simić