Damir Čučić - dokumentarist u slobodnom prostoru

Način na koji je Damir Čučić prije petnaestak godina ušao u dokumentarizam nipošto nije unikatan, ali je prilično netipičan. Nije to bio produžetak televizijskog novinarstva, nastavak akademskog naukovanja o filmu ili aktivizma u civilnom sektoru, nego svojevrsni bijeg od montaže, zanata koji je kao mladi zaposlenik HRT-a ispekao u praksi radeći za druge, od čega i danas živi. Dakako, montažer i kada postane redatelj teško može pobjeći od montaže, ona ga jednostavno čeka ili mu se unaprijed miješa u režijski postupak, pa je Čučićev bijeg imao posve drugu pozadinu. Sit tuđe žbuke, kako u televizijskom žargonu nazivaju nešto što je odrađeno za golu plaću a ne i kreirano s uzvišenim motivima, Čučić je već na televizijskim počecima, vodeći u dokolici amaterski kinoklub Enthusia Planck u Samoboru, počeo iskušavati granice filma i eksperimentirati, pa je tako, spomenimo usput, jedan od njegovih ranih radova bio sublimni obračun s tzv. televizijskim offovima, noćnom morom svih montažera u preddigitalno doba s kojom se u filmu Off , fuck off (1999) konceptualno i performerski obračunava sjekirom.

Već se tada vidjelo da je riječ o filmašu velike strasti, nesputanosti i intuicije, a to su osobine koje mu neće dopustiti da se posveti samo dokumentarnom filmu, nego će ga tjerati da naizmjence eksperimentira i snimi pokoji igrani film ili da sva tri roda slobodno miješa. I tu je Čučić opet netipičan, ali i neuobičajeno dosljedan u svojoj razapetosti između tri filmska roda: nijedan nikada nije zanemario ako mu je u drugom naglo krenulo, a pritom je baš u svakom bio podjednako uspješan. Njegove eksperimenti putovali su u pariški Pompidou, Rotterdam i Clermont-Ferrand, igrani prvijenac osvojio je veliku nagradu u Puli, čak tri dokumentarca prikazana su u raznim programima amsterdamske IDFAe, a to je već priznanje ravno nagradi. Filmovi koji tamo nisu dospjeli nagrađivani su u zemlji i, kad smo već kod tih manje važnih stvari, valja istaknuti da su se tuzemna i inozemna recepcija njegovih dokumentaraca razilazile, a to već govori nešto veoma bitno: da Čučić nije autor jedne, zadane vrste dokumentarca.

Prisjetimo li se njegove dokugrafije, lako ćemo podijeliti njegov opus na filmove koji se bave ljudskim sudbinama ili bićima sa slika i na one koji, katkada metaforično i alegorično, govore o društvenim, demografskim i drugim fenomenima našega prostora i vremena, premda apstraktniji predmeti ne moraju isključivati konkretne pojave i obrnuto. Pritom su filmovi iz prve skupine klasičnije naravi, bliži televizijskim normama, konvencijama i očekivanjima, a drugi alternativniji, eksperimentalniji, zapravo paradokumentarni jer gledaju ne samo onkraj fenomena kojim se bave nego i preko granica samoga filmskog roda kojem deklarativno pripadaju. No i kada se govori o konvencionalnosti dijela Čučićevih (mahom televizijskih) filmova, taj atribut treba uzeti s rezervom jer ih treba ocjenjivati u kontekstu ukupne produkcije HRT-a u vremenu njihova nastanka, a tada se itekako vidi koliko su htjeli i uspjeli biti drukčiji.

Prvi u nizu, Četvrta smjena iz 1999. godine, unatoč takozvanoj sendvič-strukturi, koja je tipična za televizijsku produkciju, izlazi iz tadašnjeg obzora dokumentaristike državne dalekovidnice već samim preusmjeravanjem fokusa s katkada i neukusno patetičnog oplakivanja žrtava Domovinskog rata na suosjećajno osluškivanje iskustava i razmišljanja petero pedesetogodišnjaka koji su ostali na cesti zbog kriminalne privatizacije u tranziciji. Zahvaljujući promišljenoj dramaturškoj strategiji i taktičnom redateljskom pristupu to nije samo film o njihovim gadnim sudbinama i načinu odupiranja nedaćama nego i neizrečena osuda društvu u kojem žive. Na sličan način u Moru nad Splitom iz iste godine, dokumentarnoj priči o gradu koji je u to vrijeme uživao nimalo laskavu titulu vražjeg otoka, izborom sugovornika iz raznih slojeva gradskog života i njihovim individualnim projekcijama Čučić uspijeva demistificirati predodžbe o Splitu, uravnotežiti ružičaste i crne stereotipije kojima se često jednostrano i senzacionalistički- emfatično hrane medijski prikazi, te u dekadentnoj sredini pronaći iskre optimizma. U ovom filmu ujedno počinje Čučićeva suradnja sa splitskim snimateljem i filmskim alternativcem Borisom Poljakom, što će bitno utjecati na strukturu i izgled njegovih budućih filmova nastalih u nezavisnoj produkciji.

Bića sa slika prvi je takav projekt posvećen temi koju je Čučić na televiziji uspio izbjeći – progonstvu Vukovaraca. No čak je i taj ratni memento u odmaku od standarda. Iz rijeke ljudi sličnih sudbina Čučić izvlači lik mladog branitelja, prognanika, glazbenika i obiteljskog čovjeka kojega u novom životu na Murteru opsjedaju vukovarska bića sa slika. Oplemenjen njegovom nehinjenom zaigranošću pred kamerom, stalnom izmjenom sugestivnih ambijenata u evokativnoj šetnji kroz tri grada, kao i snimateljskim zapisima koji svakom prizoru daju posebnu boju i težinu, film je Čučiću donio prvoga Oktavijana na Danima hrvatskoga filma. Uspjeh tog nezavisnjaka nije posve udaljio Čučića od autorstva u dokumentarnom programu HRT-a. Osim dokumentarnih emisija nastavio je snimati i radiodrame, dakako i montirati filmove drugih redatelja i novinara, a glavninu autorske energije radije je trošio izvan matične kuće. Tako je mogao raditi po svome, slobodno prilagođavati metodu subjektu koji obrađuje, mijenjati po potrebi cijelu koncepciju filma, pa čak i rod, a pritom nesmetano eksperimentirati.

Free Space (2001), ponovno u suradnji s Poljakom, rezultat je te nove i opuštene situacije, premda se film bavi itekako ozbiljnom temom humanog preseljenja poslije Domovinskog rata i dodjeljivanjem napuštenih kuća građana srpske nacionalnosti hrvatskim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine. U žarištu filma su zmijska gnijezda pronađena u jednom od slobodnih objekata za useljavanje, što ga čini jezivim i prokletim mjestom, a izaziva i komentar na tragu uzrečice oteto – prokleto. Čučićev film međutim izbjegava riječi i progovara jezivim slikama prijetećih reptila te biblijskom simbolikom gmizavih aktera otvara slobodan prostor za preispitivanje etičnosti društva u kojem živimo. Bio je to i prvi njegov film s potporom nizozemskog Jan Vrijman Funda (danas IDFA Fund) te njegov prvi nastup na IDFA-i.

Vjera u moć slike i ustrajnost promatranja, kao i posljedična redukcija redateljskih postupaka, pokazat će se glavnim redateljskim oruđima u nestandardnim i meditativnim dokumentarcima što slijede. Zaboravljenima (2002) “vraća dug” arkadijskom prazavičaju na padinama Žumberačkog gorja, prikazujući miran ali samotan i surov život posljednjih stanovnika zabačena zaseoka. Čučić se i tu prilagođava predmetu, prateći smjenu godišnjih doba i spor ritam života, čime ostavlja prostor za kontemplaciju. Slično se događa u La stradi (2004), promatračkom dokumentarcu koji nizanjem probranih komadića svakodnevice prikazuje neobično dugu glavnu ulicu istarskog Vodnjana nastanjenu multietničkim stanovništvom. I tu Čučićeva dramaturgija poštuje ritmove života, nastojeći u uskom procjepu između dugih redova kuća uhvatiti što više živopisnih likova, bizarnih zgoda, gradskih zvukova i boja, što dokumentarcu daje i crtu verističkog eskapizma.

Do sljedećeg konkretnijeg autorova kontakta s povijesnom zbiljom i stvarnim životom vrijednim dokumentiranja (Boje nevidljivog, 2008, Tjeskoba, 2010) proći će nekoliko godina tijekom kojih će se Čučić vratiti intenzivnom eksperimentiranju, igrajući se računalnom animacijom i apstraktnom slikom. U tom novom bijegu, sada u suprotnom smjeru – od bića sa slika ka mračnoj komori i digitalnoj kutiji s bojicama – zaigranom redatelju ipak se potkrao živi povijesni materijal: amaterski snimci ratom razorena Vukovara slični stotinama koje smo mogli vidjeti na televiziji – ali s jednim detaljem koji je probudio redateljevu intuiciju. Bježeći iz grada pod nišanom neznani snimatelj pronađenog materijala zaboravio je isključiti kameru! Čučić se pak sjetio njegove nekontrolirane zapise pretvoriti u apokaliptičnu skulpturu od živih slika nazvanu Grad na nišanu ili City Killer (2007). Filmove poput tog, koji dokumentarne zapise podvrgavaju strukturalnim i drugim manipulacijama, jedni nazivaju hibridima, drugi paradokumentarcima. Ma kako ih zvali čini se da je to možda sljedeći slobodni prostor u kojem će se montažer i eksperimentator učestalije udruživati s dokumentaristom u koži Damira Čučića.

Diana Nenadić, selektorica programa autorske večeri Damira Čučića

Filmove iz programa autorske večeri Damira Čučića pogledajte u ponedjeljak, 24. veljače u 18 sati u Dvorani 2.