Novi filmovi dokumentarističkih veterana

Redatelja Jaya Rosenblatta festivalskoj publici gotovo da ne treba predstavljati – ugledni svjetski redatelj iza sebe broji više od 30 filmova i više od stotinu nagrada, a veći dio opusa predstavljen je u protekla dva desetljeća na ZagrebDoxu. Godine 2012. Rosenblatt je bio i festivalski gost kada mu je posvećena retrospektiva. U najnovijem filmskom uratku Kad smo bili nasilnici (When We Were Bullies), koji se natječe za Oscara u kategoriji kratkometražnog dokumentarca, Rosenblatt se vraća 50 godina unatrag, među nekadašnje školske prijatelje, kako bi preispitao njihova sjećanja na incident vršnjačkog nasilja koji je obilježio njihove osnovnoškolske dane. Kroz proces rada na filmu autor počinje razotkrivati i shvaćati vlastitu upletenost, ali i činjenicu da se nasilnik ponekad krije u svima nama. Nakon premijere na festivalu Sundance, film je obišao neke od najznačajnijih festivala diljem svijeta, dok je na festivalu u Floridi ovjenčan nagradom za najbolji dokumentarac.

Marco Bellocchio veteran je talijanskog filma, autor impresivnog broja igranih, dokumentarnih i kratkih filmova u široku rasponu žanrova i tema. Njegov je rad osebujan i osoban, odražava beskompromisne stavove i umjetničke ambicije kojima nerijetko provocira talijansku kinematografiju. Tijekom svoje 50-godišnje karijere Bellocchio je preispitivao vladajuće ideologije, suprotstavljao se Crkvi i radikalnoj ljevici te osporavao pojmove morala i obitelji etabliravši se u jednog od najvažnijih talijanskih filmaša. Ove godine na ZagrebDoxu Bellocchiju će biti dodijeljena Nagrada mojoj generaciji, koju direktor i osnivač festivala Nenad Puhovski već godinama dodjeljuje autorima čiji su radovi prepoznati i presudni u dokumentarizmu. Povod za nagradu jest najnoviji Bellocchijev film Marx može čekati (Marx Can Wait), u kojem se također suočava s prošlošću, ali ovdje sa znatno traumatičnijim iskustvom – samoubojstvom svojega brata blizanca koje se dogodilo prije više od 50 godina. Okupivši obitelj, Bellocchio kombinira intimne razgovore s arhivskom građom, obiteljskim filmovima i vlastitim opusom, sve s ciljem suočenja s traumom koja ga proganja više od pola stoljeća. Počevši kao obiteljski razgovor, film se pretvara u istraživanje tuge, krivnje i odgovornosti, suosjećanja, empatije i ljubavi. Film je prikazan na festivalu u Cannesu u kategoriji Golden Eye.

Jon Bang Carlsen jedan je od najinovativnijih i najoriginalnijih danskih filmaša, specifičan po kreiranju vlastita žanra na prijelazu između dokumentarca i fikcije. Spomenutom Nagradom mojoj generaciji Carlsen je nagrađen na ZagrebDoxu 2017. godine. U svojem novom radu Banalnost tuge (The Banality of Grief) također se suočava s traumatskim iskustvom, ali onim kroz koje je neposredno prošao – gubitkom životne partnerice. Carlsen posjećuje različita mjesta, snima širok spektar likova, dijeli svoje misli i uspomene, komunicirajući tako s gledateljem, ali i izgubljenom ženom. Riječ je o filmskom ljubavnom pismu voljenoj ženi i mjestima na kojima su dijelili život 35 godina; premijerno je prikazan na festival CPH:DOX, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Kopenhagenu.

Najnoviji dokumentarac kineskog redatelja Zhaoa Lianga (autora filma Žalba nagrađenog Velikim pečatom u međunarodnoj konkurenciji ZagrebDoxa 2010. godine) Oprosti (I'm So Sorry), zamišljen kao esej-pjesma, osvrće se na problem nuklearne energije. Slijedeći različite protagoniste iz Fukushime, Černobila i Onkala, ovo ostvarenje daje odgovore na to kako je nuklearna energija oblikovala ljudsku sudbinu u prošlosti, ali i kako utječe na sadašnjost i budućnost. Film je prikazan na festival u Cannesu, a najboljim dokumentarcem proglašen je na filmskom festivalu u Busanu i na međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Kini.