Želimir Žilnik: Fragmenti "gastarbajterskog" opusa (retrospektiva)

Ovogodišnja retrospektiva u sklopu programa ZagrebDoxa posvećena je redatelju Želimiru Žilniku koji je, sa svojim gotovo šest desetljeća dugim djelovanjem, nesumnjivo jedna od ključnih figura politički i društveno angažiranog filma. 

Retrospektiva nazvana Fragmenti “gastarbajterskog” opusa obuhvaća dio njegove filmografije nastale u Njemačkoj sredinom 1970-ih, kamo odlazi nakon što su mu filmovi u Jugoslaviji ocijenjeni ideološki nepodobnima.

Žilnik i tada nastavlja kameru okretati prema marginaliziranim i obespravljenim subjektima. Gastarbajteri čiji je život u stranoj državi podvrgnut nizu ograničenja, nesigurni uvjeti života lišenog privilegija te represivne metode organa vlasti teme su kratkih filmova nastalih u nezavisnoj produkciji, važnih primjera Žilnikove "kinematografije o internim prognanicima Evrope", kako ju naziva Pavle Levi.

Javno pogubljenje (1974, 9') u formi dokumentarnog filmskog eseja analizira kontroverzne policijske postupke u Njemačkoj u jesen 1974. godine kada, tijekom više intervencija, dolazi do ubojstava osumnjičenih kriminalaca, prije nego što su uhićeni i podvrgnuti suđenju. Film je temeljen na dokumentarnom arhivskom materijalu sa zapisima stvarnih policijskih akcija te snimljenim svjedočenjima očevidaca, uz komentare pozvanih pravnika i politologa.

Inventar (1975, 9') predstavlja stanare jedne stare stambene zgrade u centru Münchena.Većina njih stranci su koji u Njemačkoj borave kao “gostujući radnici” (Jugoslaveni, Talijani, Turci, Grci itd.), zajedno sa svojim obiteljima. Svatko od njih, uključujući i najmlađe, ponaosob se predstavlja na njemačkom ili na vlastitom materinjem jeziku ukratko otkrivajući svoje brige i bojazni, ali i nade i planove za budućnost.

Kućni red (1975, 12'), slično, zalazi u zgrade kolektivnog stanovanja za strane radnike u Njemačkoj. Takvi su stanovi za strane radnike imali posebna pravila ponašanja, definirana kućnim redom, čije su poštovanje nadgledali kućepazitelji. U intervjuima sa stanovnicima i “redarima” zabilježene su apsurdne situacije i sukobi prouzročeni restrikcijama.

Pod zaštitom države (1975, 11') snimljen je u staroj, ruiniranoj zgradi u kojoj živi nekoliko desetaka gastarbajterskih obitelji. Kako bi izbjegao obvezu održavanja zgrade prema zakonom propisanim standardima, vlasnik – lokalni utjecajni političar – isposlovao je da se objekt  kao spomenik kulture stavi pod zaštitu države. Najamnine je, međutim, naplaćivao kao da je riječ o normalnom objektu standardnog komfora.

Rastanak (1975, 9') na glavnom minhenskom željezničkom kolodvoru prati radnika iz Srbije koji se, nakon više godina provedenih na radu u tvornicama u nekoliko njemačkih gradova, vraća u Beograd.  Protagonist sabire svoje dojmove o gradovima i državi u kojoj je radio, priča o novim znanjima i navikama koje je stekao i u toj rekapitulaciji, oprašta se s Njemačkom riječima !Auf Wiedersehen, Deutschland!"