Predavači

Redatelj, montažer i scenarist Sergej Loznica rođen je 1964. godine u gradu Baranaviči u Bjelorusiji, tadašnjem Sovjetskom Savezu. Nešto kasnije s obitelji se preselio u Kijev u Ukrajini, gdje je završio srednju školu i 1987. diplomirao strojarstvo i matematiku. Od 1987. do 1991. godine radio je kao znanstvenik na Institutu za kibernetiku. U to vrijeme počeo se zanimati za film, a 1991. godine primljen je na Rusko državno sveučilište za film (VGIK) u Moskvi. Studirao je u studiju Nane Jorjadze, a 1997. godine je s odličnim uspjehom diplomirao filmsku produkciju i režiju. Loznica slovi kao iznimno raznovrstan i produktivan redatelj, režira vizualno upečatljive filmove kratkog, srednjeg i dugog metra, a od početka karijere dobitnik je mnogih nagrada. Teško ga je i konceptualno svrstati: snima filmove u duhu ruske dokumentarističke avangarde, ali i prvoklasne igrane filmove. Zanimaju ga povijesne teme kao što su Drugi svjetski rat ili sovjetsko doba, ali i svakodnevne opservacije i prikaz života u suvremenoj Rusiji. Njegova dva igrana filma Moja radost (2010) i U magli (2012) premijerno su prikazana na festivalu u Cannesu, na kojem je potonji osvojio Nagradu FIPRESCI. Dugometražni dokumentarni film Maidan (2014), posvećen Ukrajinskoj revoluciji, premijeru je također imao u Cannesu, a prikazan je i na ZagrebDoxu 2015. godine. U dugometražnom dokumentarnom filmu Događaj (2015) Loznica propituje dramatične događaje u SSSR-u i propali kolovoski puč 1991. godine, a film je premijeru doživio na festivalu u Veneciji 2015. godine. U dokumentarnom filmu Austerlitz (2016), nominiranom za Europsku filmsku nagradu 2017. godine, promatra posjetitelje memorijalnog mjesta koje je nastalo na području nekadašnjeg koncentracijskog logora. Njegov dokumentarni film Donbass iz 2018. godine prošle godine ovjenčan je nagradom za režiju u programu Izvjestan pogled u Cannesu. Film je smješten u istočnu Ukrajinu, državu čije društvo polako propada u vrijeme "postistine" u kojem na vidjelo izlaze učinci propagande i manipulacije. Godine 2018. Loznica je predstavio još dva dokumentarna filma: Proces, arhivsku kroniku jednog od zloglasnih Moskovskih suđenja, teatralnih montiranih procesa čija je svrha bila dati legitimitet Staljinovoj vladi, a danas vrlo aktualnom podsjetniku na posljedice totalitarnih režima, i Dan pobjede, opservacijski dokumentarni film koji prikazuje moć ideologije i nostalgije u slici proslave Dana pobjede u Sovjetskom ratnom memorijalnom parku u Berlinu.

Orwa Nyrabia je cijenjeni nezavisni sirijski producent dokumentarnih filmova, filmski autor, predavač, zagovornik ljudskih prava i suosnivač Međunarodnog festivala dokumentarnog filma DOX BOX u Siriji. Isprva je radio kao glumac i novinar, a zatim je 2004. počeo producirati dokumentarne filmove. Iz Sirije je morao pobjeći nakon što je zatvoren zbog političkih razloga, a posljednjih godina živi u Berlinu. Producirao je brojne dokumentarne filmove, među kojima su Dolls, A Woman from Damascus (2008) u režiji Diane El Jeiroudi, koji je osvojio Grand Prix žirija na Sundanceu, Povratak u Homs (2013) u režiji Talala Derkija, te Silvered Water Ossame Mohammada (službena konkurencija u Cannesu 2014.). U siječnju 2018. postao je umjetnički direktor Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Amsterdamu (IDFA).

Martina Petrović posjeduje diplomu iz međunarodnih odnosa (glavni smjer) i psihologije (podsmjer). Većinu svog radnog iskustva stekla je pri Ministarstvu kulture, u Upravi za međunarodnu kulturnu suradnju, gdje je bila odgovorna za međunarodne kulturne razmjene između Hrvatske i drugih zemalja, ali jednako tako i za organizaciju hrvatskog filmskog predstavljanja u Berlinu i Cannesu. Od 2008. godine aktivno sudjeluje u osnivanju Hrvatskoga audiovizualnog centra, gdje i ostaje nakon što ju Europska komisija imenuje voditeljicom MEDIA deska Hrvatske. Na temelju uspješnih rezultata u osiguravanju europskih sredstava iz Programa MEDIA te cjelokupna doprinosa u promicanju hrvatskoga filma Hrvatska udruga producenata dodjeljuje joj prvu nagradu „Albert Kapović“ 2010. u okviru Zagreb Film Festivala. Kao voditeljica MEDIA deska Hrvatske (današnjeg Deska Kreativne Europe – Ureda MEDIA) aktivno sudjeluje u organizaciji inovativnih i kreativnih radionica - bitnih instrumenta naobrazbe, informiranja i umrežavanja kako hrvatskih, tako i europskih filmskih profesionalaca.

Mirjam Wiekenkamp se bavi odnosima s javnošću i promocijom u području filma od 2008. godine. U Amsterdamu je 2013. osnovala NOISE Film PR, međunarodnu podružnicu nizozemske tvrtke Herrie Film & TV, gdje je radila od 2008. Godine 2012. postala je partnerica u tvrtki, a 2015. otvorila je berlinski ured s Dagny Kleber. U proteklih pet godina zastupala je više od 60 autora iz cijeloga svijeta, među kojima su Kim Longinotto, Nikolaus Geyrhalter, Ruth Beckermann, Roman Bondarčuk, Maite Alberdi, Ramona Diaz, Iván Osnovikoff i Bettina Perut. Tijekom godine radi na međunarodnim filmskim festivalima kao što su Berlinale, Cannes, Locarno, Venecija, Rotterdam i IDFA.

Želimir Žilnik rođen je 1942. godine u Nišu, a živi i radi u Novom Sadu. Napisao je i režirao brojne igrane i dokumentarne filmove koji su osvojili mnoge nagrade na domaćim i stranim filmskim festivalima. Jedan je od začetnika žanra doku-drama. Od samog početka njegovi su se filmovi bavili suvremenim temama, društvenim, političkim i gospodarskim analizama svakodnevnog života: Žurnal o omladini na selu, zimi (1967), Pioniri maleni (1968), Nezaposleni ljudi (1968), Lipanjska gibanja (1969), Crni film (1971) i Ustanak u Jasku (1973). Žilnikov prvi igrani film Rani radovi (1969) nagrađen je Zlatnim medvjedom na Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu i četirima nagradama na Pulskom filmskom festivalu. Godine 1995. njegov film Dupe od mramora osvojio je prestižnu Nagradu Teddy na Berlinaleu. Na ZagrebDoxu prikazani su Žilnikovi filmovi Destinacija Serbistan (2015), Pirika na filmu (2013) i Europa preko plota (2005), koji je nagrađen Velikim pečatom. Bio je član Međunarodnog žirija ZagrebDoxa 2019. godine. Najnoviji Žilnikovi filmovi jesu Najljepša zemlja na svijetu (2018) i Među ljudima: život i gluma (2018).