Mentori, predavači i govornici

Claire Aguilar je voditeljica programskog sadržaja i umrežavanja struke na Sheffield Doc/Festu, jednoj od vodećih svjetskih smotri dokumentarnog filma i digitalnih medija. Festivalska je selektorica, a odgovorna je i za profesionalno usavršavanje i mentorstvo. Prije Sheffielda bavila se financiranjem i koprodukcijom nezavisnih filmova i javnih medija pri Independent Television Service (ITVS). Naručivala je sadržaje od nezavisnih producenata diljem svijeta te uredila PBS-ovu seriju Independent Lens. Radila je kao programska savjetnica i članica žirija u Corporation for Public Broadcasting, STEPS, Firelight Media, IDFA, Visions du Réel, Eurodoc, WGBH, Pew Fellowships in the Arts i brojnim drugim medijskim organizacijama. Amerikanka je filipinskog podrijetla (druga generacija rođena u SAD-u), završila je studij komunikacija, a magistrirala film i televiziju na UCLA. Članica je odbora Women Make Movies, Europske doumentarne mreže i Firelight Media.

John Appel je filmski redatelj i producent rođen u nizozemskom gradu Wognumu 1958. godine. Diplomirao je na Nizozemskoj filmskoj i televizijskoj akademiji 1987. godine. Režirao je preko 40 kino i TV filmova, a poznat je po osobnom dokumentarističkom stilu u kojem se protagonistima približava tehnikom koju naziva "emocionalnim istraživanjem". Njegov prvi dugometražni dokumentarni film bio je Johnny Meijer iz 1993. godine. Nagrađivani film André Hazes – She Believes in Me (1999) u Nizozemskoj je postao velik kino hit. Film Igrač (2009) ovjenčan je nagradom za najbolji dokumentarni film na IDFA-i. Hvaljeni U krivo vrijeme na krivom mjestu prikazan je na ZagrebDoxu 2013. godine, dok je 2016. na istom festivalu prikazana Čarolija montaže (2015), a Appel je održao i majstorsko predavanje o toj temi. Kao mentor je sudjelovao na mnogim međunarodnim radionicama, drži majstorska predavanja diljem svijeta i bio je član žirija na nekim od vodećih festivala.

Yann Arthus-Bertrand je francuski fotograf, novinar, izvjestitelj i aktivist za pitanja okoliša. Predsjednik je Fondacije GoodPlanet, osnovane 2005. godine. Imenovan je UN-ovim veleposlanikom dobre volje za okolišna pitanja 2009, a iste godine snimio je svoj prvi dugometražni film Dom, o stanju na našem planetu. Godine 2015. dovršio je film Ljudski, premijerno prikazan u Ujedinjenim narodima i na Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji. Dokumentarni film Žena (2019) surežirao je s Anastasijom Mikovom s kojom je i ranije često surađivao.

Kao urednik vanjskog programa na ZDF-u i zamjenik urednika programa i voditelj tematskih večeri za ARTE, Hans Robert radio je na filmovima: Buena Vista Social Club, dobitniku Oscara Taxi To The Dark Side, dobitniku nagrade Peabody Why We Fight i pobjedniku Sundancea The House I Live In, te hvaljenima Up The Yangtze i Mama Africa. Predsjedao je i Berlinskim filmskim fondom. Član je Europske filmske akademije, koju je suosnovao 1988., član EDN-a i počasni član Njemačke filmske akademije. Nakon umirovljenja na ZDF/ARTE, Hans Robert živi u Berlinu i vodi tvrtku za filmsku i TV produkciju Ventana Film, koja se bavi međunarodnim dokumentarnim filmovima. Njegova najnovija koprodukcija Povratak u Homs osvojila je Grand Prix žirija za najbolji strani dokumentarac na Filmskom festivalu Sundance 2014. Ventana Film koproducirala je finsko-njemački dokumentarac Emergency Call, koji je premijerno prikazan na IDFA 2014., a Hans Robert trenutno radi na svojem sljedećem dugometražnom dokumentarcu Fathers and Sons, o njemačkoj tajnoj službi BND, te na dokumentarac o aktualnim temama, povratku Europljana iz džihada. Surađuje s Greenhouse-Workshop kao mentor i stručnjak za mlade autore s jugoistoka Sredozemlja.

Erik Gandini, rođen 1967. u Švedskoj, redatelj je, producent i pisac. Režirao je brojne filmove među kojima se ističu Sacrificio – Tko je izdao Che Guevaru? (surežirao s Tarikom Salehom), Surplus – Terorom do potrošača (nagrađen na IDFA-i) i Videokracija, koji je nagrađen, između ostalog, u Torontu i Sheffieldu. Na ZagrebDoxu je u različitim programima i autorskoj retrospektivi prikazana većina njegova opusa, a Gandini je na 12. izdanju festivala održao i majstorsko predavanje. Jedan je od osnivača švedske produkcijske kuće Atmo.

Nakon što je diplomirao komunikacijske znanosti na Sveučilištu u Trstu, Alessandro Gropplero je počeo raditi 2000. godine kao menadžer produkcije u Pidginu, nezavisnoj talijanskoj produkcijskoj kući sa sjedištem u Bologni. Godine 2005., nakon suradnje s londonskom tvrtkom Number 9 Films, vratio se u Udine i surađivao na dva izdanja Filmskog festivala Udine Far East. U svibnju 2007. postavljen je za voditelja međunarodnih odnosa Audiovizualnog fonda regije Friuli Venezia Giulia. U tom svojstvu planirao je, provodio i upravljao nizom međunarodnih događanja, kao što su When East Meets West i Ties that Bind. Oba je podržao Program MEDIA Kreativne Europe. Završio je EAVE, član je odbora mreže Cine-Regio (najveće mreže europskih regionalnih fondova) i Eurodoca te član Europske filmske akademije.

Ryan Harrington je urednik dokumentarnih i posebnih sadržaja/programa u Discovery Communications. Prije toga bio je potpredsjednik umjetničkog programa na Filmskom institutu Tribeca, gdje je sudjelovao u pokretanju svjetskih inicijativa financiranja i potpore filmskim autorima. Vodio je produkciju u A&E IndieFilms, podružnici televizijske mreže A&E za dokumentarne filmove, gdje je sudjelovao u stvaranju brojnih dugometražnih dokumentaraca, a uz to je i čest panelist, predavač, član žirija i pouzdani globalni stručnjak za razna područja iz dokumentarne tematike.

Rođen u Zagrebu, Hrvoje Hribar diplomirao je filmsku režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Radio je kao prvi pomoćnik redatelja, scenarist, autor radio drama, kuhar i esejist. U sklopu svoje produkcijske kuće FIZ producirao je i režirao komediju Što je muškarac bez brkova?, najuspješniji film u hrvatskim kinima 2006. godine, prikazan na više od 30 međunarodnih festivala. Prije toga, napisao je scenarij te režirao i producirao dva dokumentarca (Svijet je velik i Bil jedon) te igrani film Puška za uspavljivanje. Scenarist je i redatelj TV filma Hrvatske katedrale te kratkog filma Između Zaghlula i Zahariasa. Godine 2001. režirao je TV seriju Novo doba za Hrvatsku radioteleviziju. Nekoliko je puta osvojio nagradu Oktavijan za najbolji film godine. Od studenog 2010. član je izvršnog odbora FERA-e, a u rujnu 2010. imenovan je ravnateljem Hrvatskog audiovizualnog centra, središnje hrvatske audiovizualne agencije.

Maja je serijska poduzetnica, bila je menadžerica, a bavila se i tradicionalnim i novim medijima. Suosnivačica je i direktorica tvrtke Televizija Classicum d.o.o. (TVC), koja je prije pet godina pokrenula Klasik TV, 24-satni regionalni i kablovski TV kanal posvećen starim i novim filmskim ostvarenjima iz bivše Jugoslavije. TVC je također distributer sadržaja za VOD/SVOD, a odnedavno zastupa i druge pružatelje usluga koji nude svoje sadržaje u regionalnoj mreži. Klasik TV distribuira više od 50 telekomunikacijskih operatera regionalno i međunarodno. Prije no što je osnovala TVC, Maja je suosnovala agenciju za mobilni i digitalni marketing, a prije no što je zaplovila poduzetničkim vodama radila je u Sanoma Magazines (današnji Adria Media Zagreb), gdje je, između ostalog, pokrenula hrvatsku verziju časopisa National Geographic. Bila je je menadžerica u marketingu Iskon Interneta, vodećeg hrvatskog ISP-a . Magistrirala je ekonomiju na francuskim i britanskim sveučilištima (Sveučilište u Leicesteru i program ESCEM), a prije toga diplomirala je povijest umjetnosti i informatologiju na Zagrebačkom sveučilištu.

Hanka Kastelicová je izvršna producentica dokumentarnog programa na HBO Europe. Iz središnjeg ureda u Budimpešti blisko surađuje s produkcijskim centrima HBO Europe u Varšavi, Pragu i Bukureštu, a vodi razvoj i produkciju dokumentarnih filmova pod etiketom HBO Europe. Magistrirala je na Fakultetu za film i Odsjeku za dokumentarni film praške Akademije izvedbenih umjetnosti. Profesionalnu je karijeru nastavila u Sloveniji, gdje je više od 25 godina radila kao redateljica i producentica dokumentarnih filmova, a kasnije urednica vanjskih sadržaja i voditeljica razvoja dokumentarnih sadržaja. Kao iskusna i predana dokumentaristica, često drži predavanja o dokumentarnom filmu. Bila je i moderatorica i sudionica brojnih panela i drugih dokumentarnih događaja.

Dobitnica Europske filmske nagrade, redateljica Nino Kirtadze, rođena je u gruzijskom Tbilisiju. Jedna je od rijetkih gruzijskih redatelja koji su realizirali svoj prvi film u Francuskoj, a ubrzo se nametnula kao jedna od ponajboljih dokumentarnih redateljica u svijetu. Njezini filmovi bave se kontroverznim temama s naglaskom na ljudsku dramu i duboke, upućene ljudske portrete. Diljem svijeta hvali je kritika, a dobitnica je i brojnih prestižnih nagrada na svjetskim festivalima, među kojima su i nagrada za najbolju režiju na Sundanceu koju joj je donio film Durakovo – selo budala, Europska filmska nagrada za Naftovod u susjedstvu, najvažnija njemačka dokumentarna nagrada, Adolf Grimme Gold za Chechen Lullaby te nagrada Cinéma du Réel za Tell My Friends That I'm Dead . Filmovi su joj prikazani na najvećim svjetskim festivalima kao što su Cannes, Toronto, Sundance, IDFA i RIDM. Osim toga, Nino Kirtadze piše scenarije i glumi. Tijekom previranja na Kavkazu 1990-ih radila je kao ratna dopisnica za agencije AFP i AP i izvještavala o ratu u Čečeniji i drugim oružanim sukobima u regiji. Od 1997. živi u Francuskoj i surađuje s Peterom Brookom, Benom Gazzarom, Vittoriom Gassmanom, Jean-Pierreom Amerisom i Claudeom Gorettom. Redovito surađuje s raznim domaćim i stranim organizacijama i filmskim školama kao savjetnica, članica žirija, predavačica i mentorica.

Silvestar Kolbas filmski je snimatelj, fotograf i redatelj. Rođen je 1956. godine u Petrovcima u Hrvatskoj. Godine 1982. diplomirao je filmsko i televizijsko snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu na kojoj je danas redoviti profesor. Njegovo debitantsko snimateljsko ostvarenje igrani je film Diploma za smrt (1989) u režiji Živorada Tomića, a kao redatelj debitirao je 2003. godine zapaženim autobiografskim dokumentarcem Sve o Evi, prikazanim na ZagrebDoxu 2007. godine. Posljednjih godina snima uglavnom dugometražne dokumentarce (Život na svježem zraku, Sretno dijete, Lora – svjedočanstva, Mimara Revisited, 20 dana na Tibetu), ponajviše za Factum. Njegov autobiografski dokumentarac Ratni reporter iz 2011. godine višestruko je nagrađivan, a prikazan je iste godine na ZagrebDoxu. Među novije filmove ubraja eksperimentalni rad Kino Crvena zvijezda (2014) i dokumentarni film Mrzim sretne ljude (2014).

U studenom 2009. godine Le Clef je pokrenula tvrtku za distribuciju dokumentarnog filma CAT&Docs. U siječnju 2007. postala je starija potpredsjednica u Fortissimo Films, odgovorna za televizijsku i dodatnu prodaju iz pariškog ureda Doc &Co. Prije toga radila je za Film Transit International u Kanadi, a karijeru je započela u belgijskom Unibelfilmu, gdje se bavila međunarodnom promocijom belgijskog filma.

Hrvoje Osvadić rođen je 1973. u Osijeku. Od 1999. radi kao samostalni producent filmova i TV emisija, a od 2009. suvlasnik je produkcijske kuće Petnaesta umjetnost. Producirao je dokumentarne i igrane filmove, kratke filmove i TV serije. Hrvoje Osvadić predsjednik je Hrvatske udruge producenata i član Hrvatskog društva filmskih djelatnika.

Leena Pasanen karijeru je započela radeći kao novinarka za Finsku novinsku agenciju, prvo kao reporterka, a kasnije kao politička izvjestiteljica iz Parlamenta. Godine 1993. zaposlila se u finskoj nacionalnoj televizijskoj kući YLE gdje je radila kao reporterka, politička komentatorica, urednica i voditeljica emisije o aktualnim zbivanjima na prvom programu YLE TV1.

Nakon toga postala je voditeljica dokumentarnog programa za YLE TV1 u periodu 1999.-2000. Kad je YLE pokrenuo nove digitalne kanale, izabrana je za voditeljicu programa pri čemu je bila zadužena za kulturne, dokumentarne i igrane sadržaje na programu YLE Teema, kanalu posvećenom kulturi, znanosti i obrazovanju. Tamo je radila do 2005. kad je postala direktorica Europske dokumentarističke mreže (EDN) u Kopenhagenu. Godine 2008. vratila se na finski YLE kao koordinatorica programa, radila je u odjelu YLE Fact & Culture, a kasnije kao koordinatorica i viša savjetnica u odjelu za medije i odnose s javnošću. U periodu od 2011. do 2014. radila je u Budimpešti gdje je vodila Finski institut te kao kulturna atašeica u finskom veleposlanstvu u Budimpešti. Od 2015. do 2009. radila je u Leipzigu u Njemačkoj kao direktorica DOK Leipziga, jednog od vodećih svjetskih festivala za dokumentarni i animirani film.

U siječnju 2020. postala je direktorica festivala Biografilm u Bologni u Italiji. Biografilm je fokusiran na aktualni europski kreativni igrani i dokumentarni film, s naglaskom na biografske teme. Redovna je savjetnica, mentorica i predavačica na nekoliko edukacijskih programa kao što su EDN, Discovery Campus, EURODOC i Television Business School. Završila je program EURODOC 1999. godine i bila članica međunarodnog savjetničkog odbora festivala Hot Docs. Također je bila članica odbora IDFA Foruma, INPUT-a i finske nagrade Bonnier za novinarstvo, te članica žirija na nekoliko međunarodnih festivala, uključujući Sundance i IDFA-u.

Martina Petrović posjeduje diplomu iz međunarodnih odnosa (glavni smjer) i psihologije (podsmjer). Većinu svog radnog iskustva stekla je pri Ministarstvu kulture, u Upravi za međunarodnu kulturnu suradnju, gdje je bila odgovorna za međunarodne kulturne razmjene između Hrvatske i drugih zemalja, ali jednako tako i za organizaciju hrvatskog filmskog predstavljanja u Berlinu i Cannesu. Od 2008. godine aktivno sudjeluje u osnivanju Hrvatskoga audiovizualnog centra, gdje i ostaje nakon što ju Europska komisija imenuje voditeljicom MEDIA deska Hrvatske. Na temelju uspješnih rezultata u osiguravanju europskih sredstava iz Programa MEDIA te cjelokupna doprinosa u promicanju hrvatskoga filma Hrvatska udruga producenata dodjeljuje joj prvu nagradu „Albert Kapović“ 2010. u okviru Zagreb Film Festivala. Kao voditeljica MEDIA deska Hrvatske (današnjeg Deska Kreativne Europe – Ureda MEDIA) aktivno sudjeluje u organizaciji inovativnih i kreativnih radionica - bitnih instrumenta naobrazbe, informiranja i umrežavanja kako hrvatskih, tako i europskih filmskih profesionalaca.

Stephan V. Regoli, rođen 1982. godine u Francuskoj, diplomirao je audiovizualne umjetnosti na Sveučilišnom institutu za tehnologiju na Korzici i magistrirao kazališne studije. Snimivši tri dokumentarna filma za regionalni program France 3, s Pierreom Le Bloaom osnovao je produkcijsku kuću Chjachjarella Produzione.

Jožko Rutar završio je Ekonomski fakultet u Ljubljani, nakon čega se počeo baviti produkcijom kulturnih događaja i predstava. Pet godina sa suvremenom je plesnom skupinom EN-KNAP radio kao producent plesnih predstava i filmova, a 2004. počeo je raditi u produkcijskoj kući Staragara, gdje je producirao nekoliko dugometražnih, kratkih i dokumentarnih filmova. Tri dugometražna i brojni kratki filmovi koje je producirao predstavljeni su u Cannesu, Veneciji, Locarnu, Rotterdamu i drugdje. Jožko Rutar završio je EAVE, član je Europske filmske akademije i odbora slovenske audiovizualne agencije za autorska prava AIPA. Slovenska vlada imenovala ga je 1. srpnja 2011. godine ravnateljem Slovenskog filmskog centra

Nebojša Slijepčević je rođen u Zagrebu 1973. godine. Diplomirao je filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Autor je brojnih kreativnih dokumentarnih filmova koji su prikazani i nagrađeni na međunarodnim festivalima. Mnogi od njih prikazani su i na ZagrebDoxu, koji pomno prati njegovo stvaralaštvo. Za svoje televizijske dokumentarne filmove triput je nominiran za nagradu Prix Europa. Slijepčevićev dugometražni dokumentarni prvijenacGangster te voli, nastao u međunarodnoj koprodukciji,premjerno je prikazan na festivalu Hot Docs, a potom se pretvorio u jedan od najgledanijih filmova u Hrvatskoj osvojivši i nagradu publike na ZagrebDoxu 2013. godine. Njegov najnoviji dugometražni dokumentarni film Srbenka (2018) premijerno je prikazan na festivalu Visions du Réel, gdje je osvojio Nagradu Buyens-Chagoll, a potom i Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film i nagradu publike na Sarajevo Film Festivalu. Slijepčević se bavi i edukacijom, a kao predavač i mentor sudjeluje na Restartovoj školi dokumentarnog filma.

Paolo Vidali rođen je u Udinama, gdje je i studirao. Od 1970. radi u Rimu kao scenarist i prvi pomoćnik redatelja na desetak filmova, a kasnije kao redatelj dijaloga i sinkronizacije. Od početka 1990-ih stalno je prisutan na dokumentarnoj sceni kao autor i producent. Surađivao je kao savjetnik na izradi zakona regije Friuli Venezia Giulia kojim je utemeljen regionalni Fond, a trenutno je njegov ravnatelj.